Plavi, srebrni i tihi fotoni
Padaju na tvoje usne
Crtaju oblike iz sna
Vlati trave broje sjene

Mozaik naših dodira
I koraka u mjesečini
Šuštanje zvijezda
Ustreptali pokreti

Nervoza u pogledima
I tama posvuda
Osim u tvojim očima
I biserni miris kose

Lagani dodir usnama
Sekunda bez otkucaja
Trenutak u vječnosti
I početak sna

Waiting for the tides

Jasno jutro, čisto nebo nad plažom
Daleki koraci preko suhih ljuštura školjki
Vlažan povjetarac ježi im kožu
Mali zavijutci rakovih koraka na obali

Mir i spokoj, tek bijele pahulje u daljini
Pozdravljaju kliktajima dolazak dana
3 zvijezde i pola Sunca gledaju
Tuđe tragove u vlažnom pijesku

Potrebna kao zora, plamen, osmijeh
Plima nadolazi, briše otiske sa žala
Valovi kotrljaju zrnca pijeska
Koraci i glasovi nestaju u tišini

Želim vam pričati o jednoj travi...
Ljučibastoj i lelujavoj i desnoj...
O jednoj pjesmi koja trči livadom,
Utrkuje se sa srnama, vjetrom...
Kroz jedan smješak otkriti vam sve...
Ono vani, unutra, i između...

Zanimaju li vas moja jezerca nade?
Kako je to sjediti u hladu magnolije,
Čekati bez dvojbi potvrdu želje?
Grickati žele bombone, crtati oblake
Svojim pogledom, namjerom, željom?
Podići svoje snove s prašnog poda?

Zašto uvijek napišem te tri točke...
Zašto ne četiri, šest, klupko ili šumu?
Jeste li bili ikada...štapić na sladoledu,
Četrvt mokrog poljupca, u suton ili jučer?
Koji je pogled bio taj, onaj, najzreliji?
Je li i meni more plavo, puno bijelih pahulja?

Male šarene mace, čupave i neumivene
Šalju puse, skakuću bez ritma, skakutavo
Bezbrižno, kroz roze naočale, bez stakala
Gledaju naše crvene, skakutave starke...
Sunce je na nebu blistava, svijetlost i šarena
Nebo je podatno, mekano platno, ispunjenost...

Ozelenješe se grane, žute i plave
Zemlja je topla, čeka bosa stopala
Život je lijep, otvoren i šalje nam puse...


Dva Sunca...obasjavaju moj svijet...

...držimo se za ruke, nježno i čvrsto i konačno
Bezbrižno hodamo, naposlijetku potpuni zajedno
Na zrakama mekanog poslijepodnevnog sunca
Kroz prozračne sjene, uz cvjetove od baršuna
Među ljudima, bezličnim i dalekim, prozirnim duhovima
Ne znače nam ništa, pa imamo jedno drugoga...

...ležimo pod drvetom, pod krošnjom punom leptira
Bogatom dubljim sjenama, titravim i jarkim
Na gustoj travi, uz staklenu vodu sa slika
Živimo svoje snove, zajedno i nerazdvojni
Poljupcima, dodirima, blizinom tople kože
Znamo da su riječi suvišne, tišina šapuće...

...odvojeni kilometrima, zidovima vremena
Nebitnim obavezama, predrasudama, šumovima
Glasovi magle pred pogledima, kradu i lažu
Pasivni život, bez krvi u žilama, tek daleki tinj
Čekanje, brojenje sekundi, vječnih trenutaka
Prebiranje tek po uspomenama, slatkim i bolnim...

...stojimo zagrljeni, obasjani zorom, lakom i tihom
Potisnute želje, žudnje i tupa bol razdvojenosti
Pretočeni u osjećaje, poglede lišene straha
Slatko škakljanje u trbuhu, tajanstvene osmjehe
Osmjehe koji bez riječi govore ono što znamo
O onom što je u nama, bez čega smo tek sjene...

Zrno vode na zelenom obrazu, ledi i spaja
Dimenzije zbilje, prikriveni izazov, spuštanje vjeđa
Osluškuje što si rekla u tišinu, šapnula u perje

Med i mlijeko i dim, duga polja, more, pučina
Beskrajna paučina na goloj koži, uska i ljepljiva
Razbijene niti, tri neraspletiva klupka očaja

Kroz polja, oštro žito, mekane uspavane prikaze
Među uspravnim deblima, kompaktnom maglom
Bez osvrtanja i nade, teče bezdan, crven i gust

A vjetar vijori na kiši, širi pramenove praznine
Sunce visi na nebu, bez svijetlosti, siva patnja
Nebo je pukotina, razderano platno, pasivna čežnja...

Fluidni pokreti tvojih trepavica
Preko više nekoliko treptaja
Pa onda hrapavost kore breze
I glasnoća previjanja vlati trave

Ustave više ne mogu izdržati
Struju tamne glazbe, dodira
Plaštom zakriveni zvukovi
Šaš je prozračan i misterija

Pa mirisi mokre kože u zoru
I topli dodiri glatkog pijeska u jesen
Beskrajni koraci i trenutni pogledi
U zadihanosti zbog beskrajnog prostora

Pero u prašini, osvijetljeno zrakom sunca
Dok jedna jagodica prsta neznatno pritisne
Obraz, bogate krivulje, sliku u staklu
Obriše suzu u kutu oka, otjera snene misli

Danas je 11. 4. ...

Na današnji dan, prije točno godinu dana, jedna divna večer, na plaži uz jezero...
Vani je zrak prohladan...ali meni nije hladno čak ni u majici bez rukava...
Da, moj život iznenada postaje, vrlo, vrlo topao...

Iz početka smo bili plašljivi...da, i meni je to sve bilo novo...
Nikada mi nitko nije značio kao Ti...
Svakim danom bilo je sve ljepše i ljepše...
Upoznavali smo se pomalo...otkrivali si međusobno svoje nade i strahove...
Šetali beskonačno uz ono isto jezero...gledali sunce kako tone u san...
Slušali lepetanje krila bijelih ptica...

Onda je došlo ljeto...ljeto kojem se treba veseliti...
Nikada teže ljeto...duže...tamnije...bez Tebe...
Nisam više znao...sumnjao sam...da...
Bojao sam se da ćeš me zaboraviti...
Čekao sam, svirao, disao...postojao...u strahu...

Ne znam...kako sam preživio tih miljardu dana...
Ali onda...kraj kolovoza...opet skupa...
Ne, strahovi se nisu obistinili...a tvoj miris u tami...ništa, ništa ljepše...
Onda opet škola...svakodnevne muke...beskrajni tjedni...prekratki vikendi...
S nestrpljenjem čekamo vikend...subotu, nedjelju...tih par sati prođe kao treptaj...
I onda se u ponedjeljak probudiš...opet sam...

Tako smo dočekali zimu, ispratili jesen...ptice su se odselile s naših jezera...
Ni snijeg nam nije smetao, jer iako su klupice bile mokre, kaputi su bili debeli...
Tvoji poljupci su mi maglili naočale...pa jedan jako lijep početak Godine...
Lijep početak...prelijep, možda...pobjeli su nam zadnji vlakovi...
A onda...posuđeni šalovi, obećani dodiri...obuzdavane suze...

Sa zimom zaledilo se i moje srce...ne, neću to pokušati objasniti...
Na tvoje poljupce, ja sam hladno odgovarao...
Na tvoje poglede, odvraćao svoje oči...
Na tvoje riječi...čuo tišinu...
Na tvoju ljubav...vraćao sam ti suze...

Ne, neću si oprostiti...tvoje suze nikada...
Sve lijepo što smo si dali...ja sam bacio u blato...
Opet uz jezero...te ovaj put hladne večeri...
Umjesto truda, ja sam odabrao put...opravdavanja, laži, i Boli...
Sebično, bez razmišljanja, bez prisjećanja...htio sam da bude bez pogleda unatrag...

Prvi put bez tebe...ali čudan osjećaj...pogrešan...umjesto olakšanja, gorčina...
Uvjeravao sam sam sebe...u laži, nepostojeća sjećanja...neutemjeljene sumnje...
Bezbrižno se smijao...naizgled...glumio suncokrete...pjevao lažnim nadama...
A onda...shvatio sam da me moje srce prevarilo...ustvari, ne...srce nikada ne vara...
Moja uvjerenost u egoizam, svoje besmislene tlapnje...moja unutarnja budala...

Ti si mi oprostila...da...ja to ne zaslužujem...nikada, nikako...
Ali ti si to ipak napravila...to će uvijek biti u mojem srcu...urezano...duboko...
Novo otkriveni osjećaji...nisam znao da još postoje...naravno da postoje...
Možda su bili zatrpani mojim lažima, negirani, tjerani...svakodnevno skrivani...
Umotavani u svilu, u olovo, u trnje...pa ipak su izronili iz duboke plave tame...

Sada...opet je proljeće...osjećaji su jači...no ikada...obavijaju nas...lišavaju nas maski...
Ovaj put znam...strah u meni ne postoji...pobjedio sam...samog sebe...
Shvatio sam...ne, priznao sam...trebam te...
Ne želim više glumiti...želim samo osjećati...biti s tobom, zagrljen, nikada razdvojen...
Želim reći svima...ili ne reći nikome, baš me briga...za bilo koga, za sve...
Jedino si važna Ti...tvoji pogledi, smješak i srce...nikada više razlomljeno zbog mene...


Tea...
Volim te...

Želim te držati zlatnu i rumenu
U zoru ustajati i gledati s tobom
Zalazak sunca, trčati po staklu
Roniti po lišću, tražiti školjke

Želim te odvesti na planinu
Skinuti tenisice i golim nogama
Hodati po oštrom stjenju
Obrisati krv u bijelu, nevinu vunu

Želim ti zaplakati u zagrljaju
Želim da ti plačeš sa mnom
Pa da me pogledaš u oči
Da se oboje nasmijemo i nastavimo

Želim da me razumiješ
Želim da se razumijem
Želim biti u tišini, slušati
Kišu kako raste

Želim razbiti porculan
Ogledala koja okružuju
Naše prazne duše
Želim se sjetiti kako zaboraviti

Želim da otjeraš sjene
Iz svakog, pa i zadnjeg kuta
Moje tamne sobe
Mojeg mračnog ormara

Želim ne razmišljati
Ne govoriti niti komunicirati
Samo te gledati i čekati
Da mi vratiš pogled

Želim se stopiti jednom zauvijek
Stajati na kiši, gol
Brojati kapljice
Koje padaju na tvoje lice

Želi izgorjeti, bljesnuti u plamenu
Želim da me gledaš kako nestajem
I opet se pojavljujem
Na tvojem dlanu

Želim zaroniti u plavu svijetlost
Čekati na dnu bez daha do boli i mraka
Izroniti u zadnji trenutak
Pustiti te da mi slušaš srce kako pjeva

Želim da razdereš jastuk
I da mi kažeš, ulovi sve perje
Želim loviti perje na vjetru
Za tebe, uloviti duhove

Želim se pretvoriti u prašinu
Pretvori me u prašinu
Želim te zagrliti, stajati zagrljen
Među svim ljudima, i pogledima

Želim gledati crvene linije
Kako ispunjavaju nebo
Nasloniti kosu na tvoju ključnu kost
Izdisati tvoje latice

Želim trčati niz padinu
Punu otpalog, suhog, vatrenog lišća
Udisati miris vlage i gljiva i zore
Pasti na lišće i čekati da padneš na mene

Želim da svojim suzama
Smočiš moje obraze
Svojim dodirom
Pošalješ trnce niz moju kralježnicu

Želim svojim jagodicama
Pratiti linju tvojeg vrata
Osjetiti dodir kako klizi
Glatko i nezaustavljivo

Želim da ne mogu prestati
Ljubiti te po cijelom tijelu
Cijelu noć, jutro, sumrak
Čekati sutra, danas, jučer

Želim da nikada ne dođe
To sutra, danas, jučer
Ili želim da sutra
Što prije dođe

Želim da je ovo kraj
Ovo je kraj
Ovo je početak
Želim da je ovo početak

Aha...i ja volim...nije bitno na koji način...oblik...forma...zanemarit ćemo nomenklaturu... :)
VOLIM...

Zamisli mjesto gdje bi sve bilo kako ti želiš
Zeleni vjetrovi lagano cijede sokove
Iz prezrelih, naslaganih limuna.
Mekane stijene krvare vodu. Puknuta srca ne.
A jako želiš? Nema problema...
Prašina se kovitla na kiši.
Bogovi razmišljaju tautološki, znaš?
Pa onda pitaj njih za istinu. Dobra ideja, zar ne?
Molim te, javi mi što su ti rekli...

Želiš li da nestanem?
Da odšećem u maglu?

Gdje si sakrila ključ od zadnjih vrata?
Zašto čekaš? Pa poduzmi nešto.
Ne daj da ti drugi određuju sudbinu.
Uhvati cvrčka za rep, zamoli ga da odsvira
Romancu za tebe, requiem za mene
Pa zašto ne veliš? Hoćeš da ja prvi krenem?
Uhvati me za ruku i prepusti se
Ili čekaj i dalje. Čekaj zvijezdu da ti pokaže put.
Čekaj nijeme sjene da progovore.

Želiš li da otiđem?
Da se utopim u kiši?

Cvjetovi oko nas mirišu na vrelo željezo.
Slani šum stabala na izbočini planine.
Tvoja kosa užurbano leluja bez povjetarca
Dok pogledom pratiš dupine kako titraju.
Čekaš odgovor bogova, nestalan i iracionlalan.
I ja čekam, odgovore, bogova i demona.
Bogovi s neba, demoni iznutra...tiho šapću
Promuklo vrište...orlovi lete od cvijeta do cvijeta.

Želiš li da pobjegnem?
Rastopim se na vjetru?

A bilo je tako jednostavno, sve na svojem mjestu.
Sve na svojoj polici, sve laži servirane i probavljene.
Bili smo sretni, bez pitanja glumili smo što se činilo ispravno.
Susretali se u prolazu, smješak, pogled, čelična šaka u utrobu.
I opet smješak, sa zrncem boli (tek naznačenim).
Zbližavanje i udaljavanje. A onda tiha, mokra večer.
Sam stojim na kiši...i gledam tebe dok nestaješ.
Pod kišobranom, tvoja ruka u njegovoj...i zadnji smješak na licu...

Želiš li da me nema?
Da izgorim...od ljubavi?

...sada ovo više nema smisla...to je to...napisano je napisano, i ne žalim zbog toga...
...hvala vam na komentarima...i ako je bilo tko od vas našao barem jedan dobar stih...
...jednu misao koja ga je potakla na...bilo što...tada možda ipak nije bilo uzalud....
...dat ću vam neko vrijeme kao da izrazite svoje žaljenje, vas par, a onda brišem...

edit:
...hmm...ajde da budem kontradiktoran sam sebi, pa da velim da ipak neću izbrisati blog...
Ana...tvoj me komentar iznenadio...ugodno, naravno...nisam znao da me gledaš tim očima...
...i da bi ti se takvo što moglo svidjeti...
Martina, da, u pravu si, time ne brišem osjećaje niti ono što je bilo...you got point there...
Tea...ti si me uvjerila...ne komentarom, doduše, nego onim razgovorom na msn-u neki dan
...treba pročitati knjigu do kraja...da...a ne zaboravljati i drapati stranice koje si pročitao...
Hvala...